|
Vikend u ZG Areni, tako bi se mogao nazvati ovaj prošli, ukratko. No kad bih malo proširila priču mogla bih vam predstaviti kako u otprilike 60 sati ugurati 1000 km vožnje, jedan koncert, jednu rukometnu utakmicu, kavicu s prijateljima, kupovinu i kino. Jer, eto sve smo nekako stigle. I uz sekine probleme s leđima, i uz ne baš sjajne organizatore koncerta i tekme, mrljavo vrijeme i uz teta Garminu koja nas je vozala uokolo bez valjanog razloga :) Prvi put vozam s navigacijom i iako zna i pogodit do u metar, kad ga fula, momački ga fula :). Naime, sjajan vikend. Onaj koji se pamti i kojeg se sjećaš kad stisnu dosadni i turobni dani. Zbog takvih se vikenda valjda i živi.
Radiš, pardon rintaš, živiš dan za danom i podnosiš mrtvilo svakodnevnog života u duhovno praznome gradu. I čekaš s nestrpljenjem neki trenutak drukčiji od drugih. Odavno sam imala karte za Depechovce. Prošle godine, kad se koncert trebao održati izmakle su mi u sekundi. No, eto kozmička karma valjda ili što, dovela je do otkazivanja koncerta u svibnju i ponovnog zakazivanja za Valentinovo 2010 (ili ono Coelhovo – Ako nešto dovoljno jako želiš – cijeli svijet se uroti da ti se želja ostvari). A karte koje su neki vratili su išle u ponovnu prodaju u rujnu...ovaj put sam bila brze i sretne ruke. Vremenska prognoza proteklih dana, ili da budemo precizni i noć prije našeg polaska bila je umjereno rečeno – očajna. Snijeg, led i kiša s burom. Čak je i ključna dionica A1 bila zatvorena noć prije našeg polaska za sve kategorije vozila.
No subota je osvanula drukčija. Cesta prohodna, tek na momente mokra, sunce piči, čak se i Zagreb razvedrio. Nevjerojatno. I pri povratku je bilo tako...a onda se opet vratila zima u svoj svojoj ružnoći.
I ne da mi je drago, nego mi je BAŠ DRAGO. Koncert je bio fenomenalan. Profesionalan, produkcijski savršen (kako reče Imoćanka do nas, zvuče savršeno, kao s albuma), vremenski korektan (očekivati od zvijezda te klase da sviraju duže od 2 h je nerealno) i pun neke pozitivne energije. Možda sam subjektivna, al' vidjeti 20.000 tisuća ljudi od kojih je sigurno više od polovice generacijski blisko bio mi je doživljaj kakvog ne pamtim. I opet možda sam prokleto subjektivna, ali ono što su dale osamdesete u glazbi, više se ponoviti neće. Ta energija, ta mogućnost da iz tebe izvuče osjećaje i natjera te da i nakon 20 i kusur godina osjetiš ushićenje kad čuješ stvar iz 80-tih...neprocjenjivo.
Možda smo mi samo klinci tog zlatnog doba u glazbi pa smo subjektivni i nostalgični. A možda je zbilja to bila kulminacija u svjetskoj glazbi. Poslije jeste bilo dobrih stvari, ali nikad u tolikom broju i nikad tako snažnih.
Nisam neki veeeliki fan DM-a, jednostavno jako volim par njihovih stvari, a i novi album (iako ni blizu nekim starim uradcima) mi je sjeo, sasvim slučajno, spletom okolnosti :). Nije stvar u biti fan ili ne u ovome slučaju. Stvar je u energiji koja je s pozornice prelazila na publiku i s publike na pozornicu. Ne da se prevesti u riječi.
No, zamjerka organizatorima. Prvo na insistiranju neunošenja sve (ponavljam pitali smo - sve!) audio-vizualne opreme (na kraju se ispostavilo da se unosilo gotovo sve, a mi smo ušle samo s mobitelima :() te na organizaciji prijevoza. Ako već imate posebnu regulaciju prometa onda trebate uvesti i dodatne autobusne linije. Dođeš busom i nemaš se čime vratiti. Ni taksija nigdje. Srećom, pronašli smo tramvaj, zahvaljujući metodi – kud svi Turci, tud i mali Mujo...
Dan ranije, odmah s puta išle smo na rukomet, Liga prvaka, RK CO i Kopenhagen. Žestoka razvaljotka, al 'ko je gled'o tekmu, hihihihi...Iz prvog reda Balić & Co...khm...no comment :) I tu je organizacija bila - blago rečeno - loša. Zamal smo zakasnile na tekmu.
I eto, na kraju, prelijep jedan vikend away. Away od svih gluposti oko mene. I duhovne pustoši koju u meni stvara i ovaj grad i ova država. Teško je biti i ostati optimist ovdje. Trudiš se, evo već će i 16-ta godina, vjerovati kako će biti bolje, no stvarnost te uporno demantira.
Pa se čovjek upita – 'ko je tu mahnit? Očito ja. Ovdje bolje biti neće. Pa il' se pomiriti s činjenicom i pokušati živjeti od malih stvari kao što su ovakvi vikendi ili napustiti, jednom zauvijek, ove prostore. Obje opcije i dalje su otvorene...Treća, ona koju sam ja odabrala, još davno, doselivši se u ovaj grad, a to je "bit će bolje" – zauvijek je otpala. Nažalost. I tako...nešto sam jučer čitala kako u lipnju u Split dolaze Vaya Con Dios, paaaaa...:):):) P.S. Gornju snimku sam našla na youtube (ima ih more jedno). Moja snimka s mobitelom ove iste stvari nije ni blizu :) Još sam uvijek ljuta što poslušah organizatore...grrrrr...
|
Prikaži/Sakrij obrazac za unos