Opet ja rastežem s pisanjem na jedanput mjesečno. A što ćete. Jednostavno mi se nešto ne da.
Doduše nije da ne pišem, pišem, al ne na blogu. Evo, još jučer sam pisala protestno pismo HRT-u zbog one „ne znam ni kako da je nazovem“ Čuljkuše i njezinih izravnih i nimalo nenamjernih (ni'ko od nas nije glup, iako smo Bosanci i Hercegovci) uvreda na naš račun. I baš sam uživala gledajući kako se dižu reakcije na sve strane, i kako se dotična pokušava izvuć', al ne ide joj. Dosta smo šutjeli, a pljuje se po nama već godinama. Tko nije upratio, evo link.
Ustvari, najviše me i vuče da lajem o tome. O tom ružnom i potcjenjivačkom odnosu nekima sunarodnjaka, a nekima samo susjeda spram nas prijeko. Piše mi se i o hrvatskom turizmu i odnosu prema gostima, o polomljenim retrovizorima, otkinutim registracijskim pločicama i savijenim brisačima, o zaračunavanju 160 komada malih 20 gr maslaca, dok su u košari bila samo 2 komada, o nekoj čudnoj navadi da vam u privatnom smještaju neće promijeniti ručnike ma koliko vi ostajali, dan, sedam ili deset dana.  I to sve za cijene smještaja vrlo slične onima u centru Dublina. A smještaj, uvjeti i sama usluga – ni blizu. Ili baš o tome koliko ustvari potrošimo kad se spustimo na jednodnevne jadranske izlete i „zauzmemo mjesto na plaži.
O svemu bih ja tome pisala, al' nekako – baš me briga. Eto im Bajs, eto im njihovih mizernih četiri milijarde od turizma kad mogu uzet barem pet puta toliko s istim brojem gostiju koji sad imaju. Ko ih šljivi kad ne znaju. Al vrijeđat – e to znaju. Itekako.
Samo ono „tako lijepa, tako blizu“ mačku o rep možete objesit. Lijepa jest, blizu jest, al' da nas na osnovi toga pravite majmunima – to si možete gurnut, znate već gdje.
Otkud nekome pravo za moj vlastiti teško zarađeni novac vrijeđat me i pravit me budalom?

Pisat ću ja vama o zemlji koja zna što je biti domaćinom. U kojoj se gosta tretira 'ko prijatelja koji vam je došao u kuću. Pripremam pažljivo i slažem u glavi putopis o meni najdražem odredištu. O dragoj Irskoj, tamo negdje na sjeveru, kojoj ni suludo vrijeme ni teška povijest, ni glad, ni ekonomski usponi pa ni ova recesija, nisu oduzele dušu.
Pomalo mi je teško počet, jer, ipak, pišem o nečemu što toliko volim.
Tetka mi je neki dan u telefonskom razgovoru rekla „meni se čini, tebi je srce ostalo u Irskoj još onda“. Pa kako neće ostat.
Inače, još sam u nekoj laganoj post-godišnji depresiji, i nisam se pomirila da je s odmaranjem gotovo. Rutina polako uzima svoje, no dojmovi se još nisu posve slegli.
Zato ćete me možda malo duže pričekat. Jer, eto, želim da to ima i glavu i rep. A i srce ;)

I da, evo jedne s jednog od ovogodišnjih jednodnevnih izleta (nabrzake sam sračunala, taj smo dan Dona i ja u Tucepima ostavile ni više ni manje nego 398 kn. Plažu smo zauzele cca 7 sati. Jel vam malo, žohari?).