Baš si nešto razmišljam kako je ovaj moj "posuđeni" (meni ukrali moj, ja onda "posudila" nečiji, hihihihi) žuti kišobran vrijeme zamijeniti. Investirati u neko oklopno čudovište koje će me štititi od ovih monsuna. Nevjerojatno je koliko se kišurine slilo na Mostar u posljednjih nekoliko mjeseci. Tamo još od rane jeseni. I stvarno ne misli stati. Evo i sad polijeva ko iz kabla.
Bojim se i otvoriti jednu od milijun vremenskoprognostičkih stranica jer ono što me tamo dočeka sruši mi i svaku nadu u dolazak proljeća, sunca i nekih ljepših dana. Kao da nije dovoljno što su vijesti, događaji i ljudi loši, sad se i vrijeme namrgodilo. I opet najavljuju zahlađenje i kišu sa snijegom. AAAAAArgh!!!

Zato me nema na blogu. Jer bih samo roncala. Jednostavno ima toooliko loših stvari koje bi trebalo iskomentirati, a niti jedna dobra o kojoj bi se pisalo. Samo da sunčeko proviri na malo duže od pola sata, pa da se krene na izlete, putovanja, druženja. Ovako se nikome ni na kavu ne da. A meni se ne da pisati.
Povrh svega, prokvasio mi je zid u sobi. Loše odrađena fasada nije izdržala monsunske kiše. A ko bi ih i očekivao. I auto mi je pošandrco. Jednostavno ne trpi ni on ove vlage.

Nego, hajd kad sam već tu da malko roncam, jelte. Pročitah ovaj tekst o rupama u Mostaru neki dan. I ko da me grom pogodio. Prije skoro pa 11 godina napisala sam vrlo sličan tekst za jedan studentski list. Tad još bijah nadobudni mladi wannabe novinar (ih, kako mi je taj san neslavno propao, al o tom po tom!!!!) i volonterski pisah kolumnu o gradskim zbivanjima. Sjećam se i prozivanja koja sam morala trpiti - sve u stilu "šta ti imaš pisat o Mostaru, kad nisi iz Mostara". Smetalo je tada autohtonim mi sugrađanima što sam kudila graske nevlasti i njihovu nebrigu za građane. I ružni mostarski mentailtet u stilu "ta će on/ona/ono" i lijenost za bilo kakve promjene. 

No nisam bila u pravu. Itekako smo sposobni za promjene. Ali...one na gore. Mostar je tih kasnih 90tih imao barem kino, jedno malo amatersko, studentsko i dva malo veća profesionalna kazališta. Imao je dva studentska lista. Veći broj kafića u kojima se mogla čuti normalna glazba. Nekoliko klubova-diskoteka u kojima nije bilo narodnjaka.Imao je i izložbe, književne večeri, koncerte rock, pop, zabavne i klasične glazbe.

Danas nema ništa od toga. Čak ni blijede kopije.
Što nam se to zaboga dogodilo? Jesmo li zbilja propali kroz jednu crnu rupčagu u provaliju zvanu "nema napretka, samo nazadovanje"...i gdje je tome kraj?

Žaloste me i ljute mnoge stvari ovih dana. Da je sunca i lijepog vremena ne bih ni primijetila sve to oko mene, al' uz ovo sivilo ne možeš ostat ravnodušan sve i kad se svojski trudiš. Nabavila sam i neki dvd player koji vrti sve formate (smiješna cijena, još smješnija marka, al dok dur-dur) kako bih gledala filmove i serije, a ne vijesti. Prošla je olimpijada pa je i sporta sad manje, moram se opskrbit zaštitnim materijalom, hehehehe...

Nego...samo da se i sami uvjerite...

Rupe na srcu, rupe u mozgovima, rupe u znanju…onda se nije čuditi ni rupama na asfaltu. Ali ne mogu, a da se ne razbjesnim kada mi kompletan automobil upadne u jednu od njih ili kada  izvrnem nogu. Redovito otkačim na takve pojave jer logično bi bilo da na takve ceste naletite u provincijama, u predgrađima ili seoskim središtima. Ali grad je grad, a cipele i amortizere ne možete mjenjati svakodnevno. Naš standard ne dopušta takve novčane izlete. Gradski moćnici i komunalci vjerojatno lete, jer to je jedini način da izbjegnete rupe velike poput vulkanskih kratera. Blago njima, čisto im zavidim.

I tako, s rupama posvuda, živi naš grad iz dana u dan, a mi nesposobni da išta mjenjamo posustajemo i propadamo, netko u rupe, a netko u provalije.
P.S. Pred samo zaključivanje ovog broja dobismo šetalište, sretnici. Sad bar nećemo imati vrtoglavicu od cijelovečernjih “kruženja”. Improvizacija hvale vrijedna, nema šta, no bojim se da će tim nabrzinu osvojenim prostorom zagospodariti tende, stolice i ostala kafićka pomagala. Zato požurite se prošetati ovim čudom našega grada, pazeći naravno na gore navedene rupe u svim segmentima...

Eto, to su dijelovi teksta iz 1999. pa možete usporedit onaj s Bljeska od neki dan i ovaj moj iz 1999. Situacija je toliko slična, da me uhvati strah. Gdje smo to, dovraga, zapeli???
Ajd, do sunca...ostajte mi živi i zdravi i koliko-toliko vedri...