Lijeni Šime. Koliko ima da me nije bilo? Mjesecima...da...

U međuvremenu, morala sam i opciju komentiranja skinuti, hakerski napadi i slične gluposti, što ćete. Još nisam iznašla rješenje, tako da se sad nekako glupo ojsećam, bez mogućnosti da mi netko odgovori, kao da pričam sama sa sobom.

Svašta se izdogađalo od kako mi nije bilo u blogosferi. Dva godišnja doba, treće na putu. Posve nova godina. Jedna elementarna nepogoda. Puno gluposti na poslu. Jedno sjajno putovanje, ponovljeno, ali time i sjajnije. Par sjajnih izleta. I jedna zanimljiva osoba koja mi postaje sve važnija.

Dužna sam i sad ona tri obećana putopisa, i bezbroj nekih drugih tekstova. Ne ide mi to pisanje u posljednje vrijeme, valjda što većinu stvari sad kažem glasno. Ili na Fejsbuku. Damn Fejsbuk.

Ali napisat ću ih...bojim se jedino da mi detalji ne izblijede, jer sva tri grada zaslužuju par kartica teksta. Barem. Mislim da me pomalo koči St. Pete jer grad je divan, al iskustvo putovanja bijaše narušeno, pa nekako sam raspolovljena kad razmišljam o tome. Možda počnem naopako, od Liverpoola pa preko Edinburgha i na kraju ostavim St. Pete...uskoro će i puna godina kako sam tamo bila. A kao da je jučer bilo...

Dakle...lijena sam i baš mi se ne da. Ili mi nedostaje mota i volje za istipkat svoje zbrkane misli. Ne mogu reći kako nemam inspiracije, to bi bila čista laž. Baš je imam, možda i više nego prije, al nekako...pretočiti neke misli i ojsećaje u riječi mi je...teško. Odjedanput.

Ili starim, ili je do trenutka...

I da, od kad me ovdje nije bilo...zaljubila sam se u novi Massimov album koji mi je soundtrack života od tada...svakodnevno, kao neku dozu magije, moram preslušati barem jednu pjesmu. U autu, na poslu, doma...gdjegod se našla...i eto meni Massima u ovaj naš i od Boga zaboravljeni grad...doduše na "aprililili", al ako je i šala, dobra je šala...

Pa evo...Massimo, za kraj ovog mog besciljnog blogobaljezganja...uskoro valjda riješim i komentare i napišem nešto čitanja vrijedno...